Esej Tina Tihomira Eržića
UVOD I KAIROS
Situacije u kojima ćemo imati veliku moralnu moć i odgovornost neizbježne su. Jedno od
mnogih obilježja naše kletve razuma je izbor, alat pomoću kojega radimo ili gledamo. Točno
je ovo sredstvo ono što određuje ako se nešto dade osuditi i odbaciti ili razumjeti i prihvatiti.
Vjerujem da nitko, gledajući van zakona, ne bi smatrao osobu koja je bila prisiljena oduzeti
drugi život čudovišnom. No, takve su situacija rijetke. Moralnost nije jednostavna. Niti treba
biti. U ovome eseju namjeravam istražiti moć izbora i njegov odnos s obećanjem te staviti
naglasak na posljedice manjka poduzimanja, tj. kauzalni odnos krivnje i onoga što ću nazvati
quietusa.
Zamislimo jednu uistinu osnovnu moralnu dilemu koja će nam služiti. Naš dragi prijatelj,
poznat po svojoj socijalnosti, uopće druževnosti, je posljednjih tjedan dana mnogo tiši i
povučeniji—namjerno gradi zidove između sebe i drugih umova. Primijetivši ovo, približite mu
se i upitate što se događa, samo da dobijete odgovor koji započinje s „obećaj da nećeš
nikome reći“. Nakon što se utvrdi zavjet, otkriveno vam je da spomenuta osoba prolazi kroz
nešto (sama je teškoća nebitna za tezu ovoga eseja, jedino je bitno da je njegova dobrobit u
pitanju) i da, uglavnom, se bori s depresijom. Dan poslije ovoga otkrića dolazi drugi prijatelj
(koji poznaje vas i prvoga prijatelja) te vam kaže da prvoga stalno zove i šalje mu poruke, no
on mu uopće ne odgovora—skoro kao da ga namjerno ignorira. Ovdje se nalazimo u
situaciji nadnaravne moralne moći gdje odlučujemo posljedice i budućnost druge osobe,
pogotovo osoba nije voljna ili sposobna sama napraviti odluku—iliti, kako ću to nazvati,
kairos. Kada se nađemo u kairosu, mi smo moralni autoritet—glumimo boga. U ovome je
slučaju kairos odabir između dobrobiti prijatelja ili svetosti obećanja.
Također valja razmotriti samu prirodu kairosa. Ranije sam u ovome eseju spomenuo da
moralnost ne treba biti jednostavna, ali ću sada zauzeti možda radikalnu poziciju: moralnost
ne smije biti jednostavna. Nalazimo se u situacijama gdje igramo ulogu nadnaravne moći,
gdje imamo mogućnost oblikovati trenutnu i udaljenu budućnost; sposobnost koja se ne
smije olako shvatiti. Ako smo ravnodušni, šanse nepredviđenih posljedica eksponencijalno
rastu. Zašto bi uzeli vrijeme da razmislimo o svim mogućim rezultatima ako nas jednostavno
nije briga? Naravno, ovo je uistinu idealistički pristup našim odlukama, jer skoro nikada
nemamo taj luksuz da možemo dugo promišljati, ali svejedno stoji da je ravnodušan pristup
pogrešan. Ravnodušnošću dolazimo u položaj gdje (i da naše odluke imaju ozbiljne
posljedice) nećemo osjetiti nikakvu krivnju, a bez bilo kakvog osjećaja krivnje ne možemo
uistinu shvatiti važnost kairosa. Ovdje se vraćamo na bitnost izbora, jer u kairosu imamo
izbor kada ga drugi nemaju ili odbijaju, a prisutnost je izbora ono što odluci daje nekakvu
težinu. Pomoću krivnje samima sebi ilustriramo da je postojalo više izbora i da je budućnost
mogla biti drukčija te također priznajemo nesavršenost naše moralnosti, činjenice koje su pri
ravnodušnosti nebitne. Dolazimo do zaključka da pristup kairosu mora biti definiran brigom i
poštovanjem. Naravno, tu se dade probati napraviti protuargument ili pokazati nedostatke
ovog razmišljanja: što s odlukama koje su objektivno jednostavne? Uzmimo, na primjer,
davanje 10 eura beskućniku. To su 10 eura bez kojih mi možemo nastaviti život bez kakvih problema, ali beskućniku mnogo znače. Tih 10 eura može biti nekoliko dana toplih obroka. U
slučaju da mu damo 10 eura, zašto bi trebali osjećati krivnju?
OPRAVDAVANJE KRIVNJE U KAIROSU
Samo je pitanje krivo postavljeno. Krivnja nije nešto što se treba ili mora osjećati, već je
prirodan produkt brige i poštovanja, a to dvoje trebamo imati. No, kakve to veze ima s
odgovorom? Tvrdim slijedeće: sam postupak davanja novca uključuje brigu i poštovanje
te iz toga slijedi da je ta velikodušnost motivirana osjećajem krivnje. Ako nas je uistinu
briga za tuđu dobrobit, osjetit ćemo krivnju ako ne iskoristimo priliku pomoći mu. Dakle, sama
činjenica da ćemo osjetiti krivnju je ono što nas dodatno motivira da ju izbjegnemo, jer
pomoću te krivnje imamo jasnu navigaciju. Dakle, vidimo da nije ni sva krivnja ista. Ovdje
osjetim potrebu dodatno pojasniti i definirati ove dvije vrste krivnje.
EKSPLICITNA I IMPLICITNA KRIVNJA
Eksplicitna je krivnja ona koju nalazimo u nepoštenim situacijama kao u primjeru na
početku eseja, gdje bez obzira što mi učinili, bit će nekakva negativna posljedica. U tome
slučaju, eksplicitna krivnja bi proizlazila iz činjenice da smo mogli ili prešutjeti i održati tajnu ili
izdati prijatelja radi njegove dobrobiti. Štogod napravili, postojat će gledište u kojemu
smo krivo postupili. Dakle, eksplicitna je krivnja onu koju osjetimo kada možemo odabrati
samo jedno i to jedno je svejedno, na neki način, pogrešno. Vjerujem da bi se većina složila
da eksplicitnu krivnju pronalazimo u moralno kompliciranijim dilemama, jer takve najčešće
uključuju nepoštene situacije. Dobar bi primjer bio, van onoga već spomenutog, opće-poznat
trolley problem. Ako odaberemo ubiti jednu osobu da bi spasili njih petero, svejedno ćemo
se naći u rukama eksplicitne krivnje.
S druge strane imamo implicitnu krivnju, krivnja koja je uključena u samu odluku koju
donosimo, jer znamo da bi osjećali krivnju ako ne donesemo tu specifičnu odluku. Usudio
bih se reći da je implicitna krivnja prisutna u moralno jednostavnijim dilemama, gdje nemamo
puno za izgubiti. Kao što je već ranije objašnjeno, davanje 10 eura beskućniku nije nešto što
će za nas imati dugoročne negativne posljedice te zato to nazivam jednostavnom dilemom.
Glavna je razlika između ove dvije vrste, dakle, vrijeme njihove prisutnosti. Eksplicitna krivnja
dolazi nakon donošenja odluke, jer se krivimo tek nakon što znamo naše opcije, dok je
implicitna krivnja prisutna tijekom donošenja odluke, jer znamo alternativu. Također, situacije
u kojima možemo osjetiti eksplicitnu krivnju su inače one u kojima imamo više za izgubiti
nego one u onima gdje možemo osjetiti implicitnu.
ACTIO I QUIETUS
Vratimo se na raskrižje odluka. Jedna da stavimo fokus na dobrobit prijatelja te možda mu
pomognemo s depresijom, druga da prešutimo i stavimo fokus na obećanje koje smo
napravili. Ako odaberemo prvo, svjesno kršimo obećanje i izdajemo povjerenje radi nečega
što se dade nazvati krajnjeg dobra. Svjesno radimo nešto što znamo da će donijeti
eksplicitnu krivnju, no svejedno to radimo jer vjerujemo da je posljedica radnje bolja
od posljedice pasivnosti. Ako izdamo njegovo povjerenje, on će možda biti ljut na nas, ali
ćemo zasigurno znati da nije bio sam. U potpunosti smo svjesni moralnih implikacija i težine
svoje odluke, no bez obzira na to, mi je donosimo. Ne zato što je lagano, nego zato što to
smatramo ispravnim ili potrebnim. Ovakvu odluku nazivam actio. Actio je težak, iskren i
često očajan. Actio je plemenita želja za dobroćudnošću, makar postupci išli protiv socijalnih
normi i sličnih konstrukcija.
Ako odaberemo drugo, održavamo obećanje koje smo napravili iako znamo da naš prijatelj
pati. Znamo da on ne traži pomoć i da samo želi ostati sam te poštujemo njegove želje, bez
obzira na njihovu racionalnost. No, čak je i ova pasivnost ekvivalentna akciji, jer mi svejedno
biramo šutjeti. Našli smo se u kairosu i odbili smo išta napraviti kao moralni autoritet jer
smatramo da je bolje održati povjerenje i svoje obećanje. Ovo ću nazvati quietus. Quietus
podrazumijeva sve svojevoljne odluke gdje smo svjesni da će nas pasivnost isključiti iz
moralne zapetljanosti, makar znamo da možemo pomoći. Vjerujem da je očito zašto
održavanje obećanja u ovom slučaju spada pod quietus. No, kada ljudi odluče biti pasivni da
izbjegnu moralnu odgovornost, oni su svejedno odgovorni. Ovo se najbolje dade objasniti
pomoću trolley problema. Quietus bi, u ovom slučaju, bilo stajanje sa strane i odbijanje
pomaknuti polugu jer ne želite biti uzrok ičije smrti i time biti moralni autoritet, iako to znači
smrt petero umjesto jednog. Quietus nije kukavičluk, nije ravnodušnost, nije
neznanje—quietus je namjerno odrješenje moralne odgovornosti i odbijanje moralnog
autoriteta u kairosu. Odluka ne napraviti odluku.
Teško je zamisliti nešto dostojnije prezira od quietusa u kairosu van ekstremnih postupaka.
Nema opravdanja. Strah, ravnodušnost i neznanje se donekle dadu zastupati, no quietus je
fundamentalno sebičan. Ne gledamo dobrobit drugih, već isključivo našu. U primjeru
prijateljeve depresije, održavanje obećanja spada pod quietus, jer ne gledamo dobrobit
prijatelja već samo njegovo povjerenje koje je benefit nama samima. Imamo mu priliku
pomoći, no odbijamo.
ACTIO PROŠIRENJE
Mogu se smisliti moguće objekcije ispravnosti actia. Kako možemo biti sigurni da su naši
postupci ono što druga osoba želi ili treba u tom trenutku? Samo se igramo boga bez
sigurnog znanja posljedica naših postupaka. Na ovo odgovaram: ne, ne možemo biti
sigurni da su ti postupci ono što je uistinu potrebno, ali možemo biti sigurni da smo ipak
nešto napravili s najboljom namjerom kada smo bili moralni autoritet. Makar posljedice bile
ono čemu se nismo nadali, znat ćemo da smo probali pomoći, ali također znamo da ćemo
osjećati eksplicitnu krivnju štogod mi napravili.
ZAKLJUČAK ILITI SAŽETAK
U životu se često nalazimo u situacijama gdje smo moralni autoritet, tj. u kairosu gdje
oblikujemo tuđu trenutnu ili udaljenu budućnost. Bez obzira što mi napravili u kairosu, ako
mu pristupimo s poštovanjem i brigom, mi ćemo osjećati nekakvu krivnju, bila ona eksplicitna
ili implicitna. Uvijek postoji izbor između poduzimanja nečeg bez obzira na posljedice, tj. actia
i pasivnosti radi izbjegavanja moralne odgovornosti, tj. quietusa, koji je inherentno sebičan.
Moć leži u izboru.
Odgovori