Čovjekova se vrijednost stoljećima procjenjivala njegovom sposobnošću da uspješno
izvrši zadatak i time nešto pridonose svojoj sredini, bez obzira na samu vrstu posla. Ovo je
pragmatično shvaćanje čovjekovih kapaciteta izgradilo zakone i zajednice, oblikovalo
političke sustave (pravo glasa) te urezalo moć u glave pojedinaca, samo da se trgaju za
prevlast. No, da uzmemo takvu jednu zajednicu (koja je definirana sposobnošću izvršavanja
zadatka) pa maknemo potrebu da čovjek išta radi, što bi se s njome dogodilo? Bi li
jednostavno propala?
Znanstvenici i programeri bezbroj su godina ulijevali beskrajne sate u razvoj strojeva,
u nadi da će ova mehanička revolucija uspješno izvršavati najteže zadatke umjesto nas. Iako
ambicije potječu iz mjesta dobroćudnosti, vrijeme je pokazalo da alat; stroj; umjetna
inteligencija polako ne samo da nadmašuje svoga gospodara; čovjeka; prirodnu inteligenciju,
već ga u potpunosti zamjenjuje čak i u najjednostavnijim zadatcima: ultimativno bijući velika
opasnost, nalik ispunjenju Hegelovog gospodara i roba. U 21. stoljeću smo suočeni s jezivom
stvarnošću: potreba za čovjekom u gospodarstvu izumire, dok elektronika i plastika postaju
nova moda. Radna mjesta nestaju. Puno je jednostavnije korporacijama koristiti stroj koji
nema nikakve potrebe, žalbe, niti zahtjeva plaću ili obuku, nego zaposliti čovjeka koji je sklon
umoru, ljutnji i grešci. Ova činjenica uništava zajednicu koja je utemeljena na mogućnosti
pridonošenja nečega, jer ako je umjetna inteligencija sposobna raditi sve umjesto čovjeka, to
znači da je jedan stroj puno vrjedniji od jednog čovjeka, jer jedan stroj radi sve dok jedan
čovjek nešto. Ovo vodi u prvu premisu, čovjek će izgubiti radnu vrijednost, koja je
utemeljena na idućim tvrdnjama u djelu Homo deus: „U prošlosti je bilo mnogo toga što su
samo ljudi mogli raditi. Ali danas nas roboti i računala dostižu i uskoro bi mogli u većini
zadataka čak nadmašiti ljude.“ (Harari, str. 323) No, također, krivo je misliti da je rad jedino
vrijedno svojstvo čovjekovo. Da je to slučaj, umjetnost, rekreacija i misao bi sve bile
odbačene ili uopće ne bi postojale, ali iz iskustva znamo da to nije istina; hvalimo stvaratelje i
mislioce među nama. Ta iskra, ta potreba za nečim više od samog rada, je ono što nas psihički
karakterizira. Kreativnost je neizbježan element čovjekova postojanja, isto kao strast i želja, to
se demonstrira već tisućama godina, a stroj, koji nas može zamijeniti u radu, nas u tome
nikada neće moći zamijeniti. Bez naredbe, taj stroj još nije demonstrirao, a vjerojatno ni neće,
bilo kakav oblik samostalnosti ili vlastite inicijative. Njegovi algoritmi ne stvaraju ništa novo,
već samo spajaju ono što već postoji. Druga premisa, čovjek ima posebnu vrijednost koju
stroj nema, je podržana tvrdnjama istoga djela: „Istina da računala rade drukčije od ljudi i
malo je vjerojatno da će u skoroj budućnosti postati slična ljudima. Ponajprije, ne čini se da će
računala steći svijest i početi doživljavati emocije i osjete.“ (Harari, str. 323) Bez obzira
koliko blizu stroj bio prelaženju mosta umjetnog i prirodnog, on ga nikada neće uspjeti preći.
Dakle, što to sve znači? Ako uistinu dođe do zamijene čovjeka sa strojem u svim
zanimanjima, preostati će nam bezbrojni kreativni zahvati, ali i pozicije moći. Na temelju
prethodne premise i linija iz Hararijeva djela izvlačim svoju treću premisu: stroj nikada neće
moći biti gospodar. Gospodar radi kako on umije, a stroj to ne može, jer nije programiran niti
stvoren za to. No, pogledajmo suprotnu stranu u malo većem detalju. Zašto bi čovjek bio
zamijenjen strojem? Postoji li razlog da se čovjek zadrža u gospodarstvu? Nakon razmatranja,
ne postaje vrlo očit odgovor. Uzmimo farmaciju za primjer.
Školovanje je za to zanimanje iznimno dug i težak proces, ali su čak i onda farmaceuti ipak samo ljudi i time skloni
greškama. Bez obzira koliko je farmaceutovo pamćenje dobro ili koliko je strastven oko svog
posla, neće moći zapamtiti kako svaki lijek reagira s nekim drugim ili znati njegove točne
sastojke. Neće moći procijeniti alternative u samo par sekundi, u slučaju alergije ili sličnih
problema. I taj farmaceut će trebati godišnji odmor, plaću, pauze i suradnike. Stroj ne bi imao
niti jedan od ovih problema. Sve informacije može pohraniti u svoju memoriju te usporediti ih
u sekundi i dati svaku moguću alternativu. Ne bi bio umoran niti lošeg raspoloženja. Ne bi
trebao pomoć niti novac. Dakle, pretpostaviti da nas strojevi eventualno neće zamijeniti u
struci bi bilo apsurdno. No, argument o pozicijama moći i vrijednost pomoću kreativnosti
ostaje.
Dakle, iako nas stroj može zamijeniti u izvršavanju rada, nikada nam neće biti
gospodar. Iz spomenute tri premise sastavljam slijedeću konkluziju: iako će čovjek biti
zamijenjen u radu, on će, svejedno, održati svoju poziciju gospodara i biti vrijedan.
Zajednica bi se morala pomaknuti da više cijeni kreativan rad i sposobnost upravljanja nego
obavljanje zadataka, ali se sigurno ne bi raspala. Ne bi se dogodila zamjena gospodara i roba
kako ju Hegel opisuje. Ako elektronika postane nova moda, onda će samo zamijeniti
majice—ne čovjeka.
Esej Tina Eržića
Odgovori